Edukativni kutak

Med sadrži oko 200-tinjak aktivnih komponenti potrebnih za razvoj i pravilno funkcioniranje čovjekovog organizma, a to su ugljikohidrati, proteini, vitamini i minerali, kiseline i enzimi.
Koristi se za povećanje energije, ima imunostimulirajuće djelovanje i djeluje kao prirodni antioksidans. Zbog složenog sastava ni najsuvremeniji laboratoriji ne mogu ga sintetski proizvesti.

Propolis je najpoznatiji i najstariji poznati prirodni antibiotik, ima dokazano protuvirusno i protugljivično djelovanje. Zbog prisutnosti 38 aktivnih flavonoida, propolis djeluje kao antioksidans, usporava starenje stanica, štiti organizam od razvoja kancerogenih oboljenja. Nanošenjem na kožu, povećava njenu regenerativnu sposobnost i do 200 puta.

Matična mliječ najbogatiji je izvor pantotenske kiseline koja je esencijalna tvar za rast i razvoj naših stanica i preporuča se kod trajnog umora, liječenju opće slabosti, kod tjelesnih i umnih napora, a ima i dokazano antitumorsko djelovanje.

Cvjetni prah prikupljen s prašnika cvjetova zapravo je kompletan obrok u malom jer sadrži znatne količine minerala, nešto vitamina, proteine, šećere i masti.

Ima izniman učinak na krvnu sliku, probavni i živčani sustav.

Pčelinji vosak je pčelinji proizvod koji se luči iz voštanih žlijezda pčela radilica te služi za izgradnju saća. Ima omekšavajuća i protuupalna svojstva, izuzetno potiče epitelizaciju, ima regenerativni učinak te štiti kožu i sluznicu od štetnih utjecaja.

Spajanjem navedenih pčelinjih produkata i njihovim miješanjem s ljekovitim biljem i eteričnim uljima koristeći najnovije spoznaje fitoterapije i aromaterapije kreirana je paleta proizvoda u kojima su darovi prirode spojeni u proizvode za zdravlje i vitalnost modernog čovjeka.

Značaj meda u prehrani

Med je jedan od najsavršenijih proizvoda prirode u kojemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. To je slatka, gusta tvorevina koju proizvode pčele medarice i ne može se industrijski proizvesti.

Med u povijesti zauzima vrlo važno mjesto. Stoljećima je čovjeku bio hrana, sladilo i lijek, a zbog svoje nekvarljivosti koristio se kao prirodni konzervans. Med je oduvijek bio prisutan u narodnoj medicini, a najčešće su mu se pripisivala ljekovita svojstva biljaka od kojih je nastao. Koristio se za liječenje brojnih zdravstvenih tegoba, poput rana, opeklina, katarakta, kožnih čireva, ogrebotina, te u liječenju bolesti probavnih organa, organa za disanje, anemije, bolesti živčanog sustava i bolesti očiju.

Med je energetski i biološki visokovrijedna namirnica zahvaljujući svom jedinstvenom sastavu. Sadrži oko 200 različitih tvari, lako je probavljiv te se brzo i gotovo u potpunosti iskorištava u ljudskom organizmu.

Sastavljen je od kompleksne mješavine ugljikohidrata – 75-80% (od kojih fruktoza i glukoza čine najveći udio), vode – 13-23% i od manje, ali bitne količine, ostalih sastojaka kao što su organske kiseline, aminokiseline, proteini, enzimi, mineralne tvari, vitamini, flavonoidi, karotenoidi i fenolne kiseline. Med sadrži vitamine B skupine (B2, B3, B5, B6), vitamin C i folnu kiselinu, te minerale kao što su K, Ca, Na, P, Mg, Fe, Zn, Cu, Mn, F, Se.

Zahvaljujući velikom udjelu jednostavnih šećera koji se brzo razgrađuju, med omogućuje brzu nadoknadu energije bez dodatnog opterećenja probavnog sustava pa se često upotrebljava u sportu kao energetska nadopuna prehrani. Svojim šećerima med pospješuje rad mozga, pomaže u obnavljaju i čišćenju krvi, pomaže radu jetre, pojačava imunitet organizma, štiti bubrege i koristan je u liječenju crijevnih infekcija.

S obzirom na veliku nutritivnu vrijednost, med ima daleko veću prednost pred običnim konzumnim šećerom – saharozom i sintetskim zaslađivačima.

U usporedbi s konzumnim šećerom med osigurava hranjive tvari (vitamine, minerale) za zdrav metabolizam, dok konzumni šećer daje prazne kalorije. Med je zbog svog sastava (sadržaj fruktoze) puno slađi od konzumnog šećera te je potrebna manja količina za postizanje određene slatkoće. Energetska vrijednost meda je 304 kcal/1272 kJ, a konzumnog šećera 400 kcal/1674 kJ. Glikemijski indeks meda varira od 32 – 85, što znači da se određene vrste meda mogu preporučiti dijabetičarima, posebice bagremov med zbog niskog glikemijskog indeksa što je posljedica sadržaja fruktoze te tako med pozitivno utječe na održavanje nivoa glukoze u krvi.

Primjenom meda u svakodnevnoj prehrani koristimo svom organizmu, opskrbljujemo ga korisnim hranjivim tvarima, jačamo organizam i preveniramo brojne bolesti.

Antioksidacijska svojstva meda

Fenolni spojevi u medu zapravo su flavonoidi i fenolne kiseline te med upravo zbog sadržaja raznolikih fenolnih spojeva predstavlja izvrstan i prirodan izvor antioksidansa.

Pod pojmom antioksidans podrazumijeva se svaka kemijska vrsta koja prisutna in vivo u maloj koncentraciji sprječava oštećenje biološkog materijala slobodnim radikalima.

Glavna karakteristika antioksidansa je sposobnost hvatanja, odnosno neutraliziranja slobodnih radikala. Antioksidansi djeluju tako da predaju jedan atom vodika slobodnom radikalu, koji se time stabilizira i prekida se lančana reakcija slobodnog radikala koji uzima elektrone drugim molekulama, a novi radikal antioksidansa je stabiliziran svojom strukturom.

Oksidacijski stres nastaje u onom trenutku kada sekundarne reakcije oksidacije uzrokovane slobodnim radikalima ne mogu biti efikasno spriječene djelovanjem prikladnih antioksidansa, što dovodi do poremećaja u metabolizmu stanice, oštećenja biološkog materijala, gubitka fizioloških funkcija, kroničnih bolesti, cjelokupnog starenja ili smrti organizma.

Slobodni radikali se neprestano stvaraju in vivo kao nusprodukti normalnih fizioloških i metaboličkih procesa u stanici, a unose se u organizam iz vanjskih izvora, poput dima cigareta, zagađenog zraka, djelovanja UV i ionizirajućeg zračenja, primjenom umjetnih gnojiva, insekticida i pesticida, te nutritivnim putem. Stvaranje slobodnih radikala može biti povećano i u stanjima stresa, te povećanog fizičkog i psihičkog napora.

Slobodni radikali i druge reaktivne vrste kisika, primjerice peroksidni radikal-anion (O2-•), hidroksilni radikal (OH•), hidroperoksidni radikal (HO•), vodikov peroksid (HO) i lipidni peroksidni radikal uključeni su u razvojne procese brojnih bolesti kao što su: astma, tumori, kardiovaskularne bolesti, katarakt, dijabetes, gastrointestinalne upalne bolesti, bolesti jetre, makularna degeneracija i drugi upalni procesi. Pridonose starenju stanica, mutagenezi, karcinogenezi i koronarnim bolestima srca, i to putem destabilizacije membrana, oštećenja DNA i oksidacije lipoproteina niske gustoće (LDL).

Antioksidansi iz hrane imaju veliku ulogu u zaštiti ljudskog zdravlja i prevenciji mnogih bolesti.

U medu postoji velika količina sastojaka koji pokazuju antioksidacijsku aktivnost, a najpoznatiji su:

flavonoidi (krizin, pinocembrin, pinobanksin, kvercetin, kempferol, luteolin, galangin, apigenin, hesperitin, miricetin), fenolne kiseline (kava kiselina, kumarinska, ferulinska, elaginska, klorogenska, galna), askorbinska kiselina, enzimi, (glukoza-oksidaze, katalaze i peroksidaze), karotenoidi, produkti Maillardovih reakcija

Količina i tip tih antioksidansa najviše ovise o botaničkom i geografskom podrijetlu meda, dok proizvodnja, rukovanje i skladištenje imaju puno manji utjecaj. S obzirom na način proizvodnje meda, različite vrste meda imaju različiti profil flavonoida i fenolnih kiselina, ovisno o biljci koja je bila glavni izvor nektara.

Antioksidacijska aktivnost je u korelaciji sa sadržajem ukupnih fenola i bojom meda, pa prema tome tamniji med koji sadrži više ukupnih fenola, ima i veću antioksidacijsku aktivnost.

Fenolni spojevi u medu zapravo su flavonoidi i fenolne kiseline te med upravo zbog sadržaja raznolikih fenolnih spojeva predstavlja izvrstan i prirodan izvor antioksidansa.

Flavonoidi u medu su važni jer određuju boju meda, aromu i okus te imaju koristan učinak na zdravlje.

Flavonoidi, osim antioksidacijskih svojstava, sadrže i ostala korisna svojstva kao što su protuupalna, antibakterijska, antialergijska, antiishemijska i antitumorska svojstva, te svojstvo inhibicije enzima koje je moguće zbog interakcije enzima sa ostalim dijelovima molekule flavonoida.
Organizam čovjeka posjeduje efikasne obrambene antioksidacijske sustave za zaštitu od slobodnih radikala i ostalih reaktivnih vrsta kisika. Enzimski antioksidansi prvi su obrambeni mehanizam protiv slobodnih radikala te ih neutraliziraju već pri njihovom nastanku. Najpoznatiji među tim enzimima je superoksid-dismutaza, koji štiti DNA i lipide. Međutim, kako čovjek stari, tako se i produkcija tih enzima smanjuje te se nameće potreba za konzumacijom hrane bogate antioksidansima, među kojom se svakako nalazi i med.

Antimikrobni učinak meda

Med se pokazao učinkovit u liječenju različitih vrsta rana, npr.: Fournierova gangrena, opekline, čirevi, dekubitusna oštećenja, rane na zglobovima, Burulijev čir, dijabetičke rane i druge.

Najčešći uzroci mikroba na ranama su: Pseudomonas aeruginosa, Escherichia coli, Staphilococcus aureus, Proteus morbilis, Entherobacteriae, Klebsiella pneumonie, Streptococcus fecalis, Streptococcus pyogenes.

Med je učinkovit u liječenju rana zbog:

  • antibakterijskih svojstava meda u sprječavanju infekcija
  • stvaranja viskozne prepreke koja sprječava gubitak tekućine i onemogućava pristup bakterija i razvoj infekcije
  • enzima koji mogu doprinijeti obnavljanju tkiva i zacjeljivanju rana
    upijanju gnoja i održavanju čistoće rane
  • smanjenja boli, podražaja i uklanjanja neugodnih mirisa
  • poticanja angiogeneze (proces nastanka novih krvnih žila)
  • aktivacije makrofaga te oslobađanja čimbenika rasta koji stimuliraju epitelne stanice
  • na regeneraciju i zacjeljivanje rane
  • smanjenja nastanka štetnih slobodnih radikalaMnogi znanstvenici su proučavali antimikrobnu aktivnost meda, i dokazana je povezanost između vodikovog-peroksida (H2O2) u medu i njegove antimikrobne aktivnosti. Vodikov-peroksid nastaje kao rezultat djelovanja enzima glukooksidaze koji oksidira glukozu u glukonsku kiselinu. Osim vodikovog-peroksida, med ima antimikrobnu aktivnost i zbog neperoksidnih sastavnica biljnog podrijetla koje imaju antimikrobni učinak na tkivo i nisu osjetljive na svijetlost i toplinu kao vodikov-peroksid.

Med pokazuje antimikrobno djelovanje zbog:

  • sadržaja vodikovog-peroksida (H2O2)
  • sadržaja neperoksidnih sastavnica biljnog podrijetla
  • niskog pH (3,2 – 6,5)
  • hidrofilnosti
  • osmotske aktivnosti
  • sadržaja flavonoida
  • aromatskih kiselina
  • aktivnosti enzima (dijastaze i invertaze)

Antibakterijsko djelovanje propolisa

Dokazano je da propolis ima antiseptična, antitumorska, antibakterijska, antiupalna, anestetska i antioksidacijska svojstva te je zbog njih njegova uporaba gotovo neograničena.

Sama riječ propolis je izvedena od grčkih riječi pro – obrana i polis – grad, što označava obranu grada, u ovom slučaju pčelinje košnice. Propolis je smolasta tvar (eng. bee glue – pčelinje ljepilo) koju pčele medarice (Apis mellifera, L.) sakupljaju s određenih dijelova biljaka, osobito pupoljaka i kore crnogoričnog drveća. Pčele sakupljaju smolu, djelomično je prerađuju pomoću enzima i miješaju s voskom te je koriste u gradnji košnice i zaštiti od vanjskih neprijatelja.

Dokazano je da propolis ima antiseptična, antitumorska, antibakterijska, antiupalna, anestetska i antioksidacijska svojstva te je zbog njih njegova uporaba gotovo neograničena. Propolis sadrži 50% balzama i smola, 30% pčelinjeg voska, 5% polena, 10% eteričnih ulja i 5% ostalih organskih komponenata. Najznačajnije biološki aktivne komponente propolisa su flavonoidi, fenolne kiseline, esteri, aromatski aldehidi i terpenoidi.
Antibakterijsko djelovanje propolisa jače je izraženo na gram-pozitivne (Streptococcus sp., Staphylococcus sp.), nego na gram-negativne bakterije (Salmonella, Escherichia coli, Proteus spp,, Pseudomonas aeruginosa). U antibakterijskom učinku sujdeluju biološki aktivne komponente propolisa. Propolis zaustavlja razmnožavanje bakterija tako da oštećuje njihovu citoplazmu, citoplazmatsku i staničnu membranu, uzrokuje djelomičnu bakteriolizu i inhibira sintezu proteina. Kada se uzima u kombinaciji s većinom antibiotika (penicilin, ampicilin, gentamicin, penicilin G, streptomicin, tetraciklin, kloksacilin, ceftriakson, kloramfenikol, neomicin, monomicin, oleandomicin, polimiksin, doksiciklin, vancomicin, cefradin, polimiksin B), antibakterijski učinak je snažniji i vrijeme ozdravljenja je kraće.

Zanimljivo je da u slučaju kada antibiotici (kloramfenikol, gentamicin, netilmicin, tetraciklin, vankomicin, ciprofloksacin) ne djeluju na neke bakterije (npr. Staphylococcus aureus), u kombinaciji s propolisom imaju antibakterijski učinak. U slučajevima u kojima antibiogram pokazuje (in vitro) da propolis nema učinka na neke gram-negativne bakterije (Klebsiella pneumoniae, Proteus vulgaris, Escherichia coli, Pseudomonas aeruginosa), u organizmu (in vivo) propolis potiče imunološki sustav na sprječavanje upalnih procesa koje one izazivaju.

Kod bakterijske upale (Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae, Haemophilus parainfluenzae, Moraxella catarrhalis, Streptococcus pyogenes) gornjih dišnih putova ili usnoj šupljini (Enterococcus faecalis, Streptococcus salivarius, Streptococcus sanguinis, Streptococcus mitis, Streptococcus mutans, Streptococcus sobrinus, Candida albicans, Lactobacillus casei), antibiotska terapija se može pospješiti u kombinaciji s propolisom.

Antibakterijski učinak na gram-pozitivne bakterije ne razlikuje se značajno kod uzoraka propolisa s iste biljke sakupljenih u različitim godišnjim dobima. Unatoč razlikama u kemijskom sastavu, propolis različitog fitogeografskog porijekla pokazuje sličnu antibakterijsku, antigljivičnu i antivirusnu aktivnost.

S obzirom na sve veću otpornost (rezistentnost) bakterija na antibiotike, očito je da revolucionarno vrijeme antibiotika polako prolazi. Sinergističko povećanje antibiotskog učinka u kombinaciji s propolisom, čak i u slučajevima kada antibiotici sami ne djeluju, ukazuje na obećavajuću ulogu propolisa u terapiji protiv bakterija. Tim više što propolis nije toksičan, ne izaziva rezistenciju u organizmu i ne oštećuje normalnu crijevnu floru.